Croatia, AP

P. Zvonko Vlah, SJ – Nacional Director

Address: JOAKIMA RAKOVCA 24 HR-51 410 OPATIJA
Email: zvlah@globalnet.hr
Web: http://www.apostolatmolitve.org

Facebook, AP:

23. RUJNA- Sveti PIO IZ PIETRELCINE, redovnik (1887.-1968.)

"A ja, Boze sacuvaj da bih se icim ponosio osim krizem nasega Isusa Krista." (Gal 6,14)

Poput apostola Pavla, otac Pio iz Pietrelcine stavio je u centar svoga zivota i apostolskog rada kriz svoga Gospodina kao svoju snagu, mudrost i ponos. Zapaljen Kristovom ljubavlju, postao Mu je slican u zrtvovanju samoga sebe za spasenje svijeta. Nasljedovao je Raspretoga Krista tako velikodusno i savrseno da je mogao reci: "S Kristom sam razapet. Zivim, ali ne vise ja, nego zivi u meni Krist." (Gal 2,19-20). A blaga milost koju mu je Bog tako obilato i stalno darivao, on je prenosio dalje kroz svoju sluzbu, sluzeci muskarcima i zenama koji su mu dolazili u sve vecem broju, radjajuci veliko mnostvo duhovnih sinova i kceri.

Ovaj vrijedni sljedbenik Sv. Franje Asiskog, rodjen je 25. svibnja 1887.g., u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa de Nunzio. Bio je krsten slijedeceg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament Potvrde i svetu Pricest.
Dana 6. sijecnja 1903.g., sa 16 godina, usao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. sijecnja obukao franjevacki habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata polozio je prve zavjete, a 27. sijecnja 1907., svecane zavjete.
Nakon sto je bio zaredjen za svecenika 10. kolovoza 1910.g. u Beneventu, ostao je kod kuce sa svojom obitelji u Pietrelcini do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu osta, uz krace prekide, sve do smrti pruzajuci ljudima primjer uzornog redovnika.

5. kolovoza 1918. na sebe prima znakome muke Gospodinove. Ljudi oko njega bivaju svjedoci ovih cudesnih znakova, te mnogih drugih karizmatskih darova koje je on primio od Boga. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bliznjima, fra Pio je zivio puninu svoga zvanja doprinoseci svojim sluzenjem spasenju covjeka, kroz posebno poslanje koje je obiljezilo citav njegov zivot.
Ostvarivao je svoj zivotni program pomocu triju sredstava: sebedarnim predanjem u vodjenju dusa, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom, i sluzenjem svete Mise. Sveta Misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti.
Na socijalnom ili drustvenom podrucju fra Pio se zalagao oko ublazivanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromasnih. U tu je svrhu utemeljio "Casa Sollievo della Sofferenza", tj. izgradnjom "Kuce za ublazivanje patnji". Svecano je bila otvorena 5. svibnja 1956.g., a bila je to tada najsuvremenija uredjena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.

Na duhovnom planu poceo je organizirati "Molitvene skupine" vec 1940. g., ali svoj procvat skupine su zadobile izmedju 1957. i 1950.g., s crkvenim odobrenjem i podrskom pape Pija XII. Fra Pio je svoje "Molitvene skupine" prozvao "rasadistem vjere i ognjistem ljubavi".
Kasnije ce ih papa Pavao VI. nazvati "velikom rijekom ljudi koji mole". U tim molitvenim skupinama je ishodiste i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod razlicitim nazivima diljem cijeloga svijeta.
Sve tamo od svoje mladosti fra Pio nije bio nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama zivota. Smrt ga je zatekla vedrog raspolozenja, 23. rujna 1968.g., u dobi od 81 godine. Njegov zivot je bio obiljezen patnjom, jer ga je Bog htio pridruziti bolima i patnjama ljudi i samoga Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije ocitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim Ranama, nego i u cjelokupnom njegovom zivotu.

Papa Pavao VI., u svom nagovoru visim redovnickim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost oca Pija rekavsi: "Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnostvo ljudi okupio oko sebe! Zasto? Zar zato sto je bio veliki mislilac? Ili mozda zato sto je bio veliki ucenjak? Ili mozda zbog toga sto je imao velika sredstva na raspolaganju? NE! Nego zato sto je ponizno sluzio svete Mise, sto je ispovijedao od jutra do veceri i zato, sto je - kazem to odgovorno - bio predstavnik otiska Rana nasega Gospodina. Bio je covjek molitve i patnje."

Vec za zemaljskog zivota uzivao je veliku popularnost svetosti, zbog svojih kreposti i svoga duha molitve, zbog zrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih dusa. U godinama poslije smrti uvijek se sve vise sirio glas o njegovoj svetosti i o cudesima koja su se dogadjala po preporukama na njegov zagovor. Ta cinjenica je postala nezaobilazni crkveni fenomen, koji se prosirio po cijelome svijetu i u svim slojevima ljudi. Tako Bog otkriva Crkvi zelju, da ga proglasi i na zemlji Njegovim vjernim slugom. Nije proslo mnogo vremena i kapucinski Red je pokrenuo korake prema propisima crkvenog prava za pocetak procesa za njegovo proglasenje blazenim i svetim.
Nakon utvrdjenih cinjenica koje su se trazile, Crkva je oca Pija proglasila blazenim 2. svibnja 1999.g., na Trgu Sv. Petra u Rimu.
Jedno je sigurno, da jos nikada u povijesti Crkve nije sudjelovalo toliko vjernika na proglasenju jednog blazenika (milijun hodocasnika). Obred proglasenja o. Pija blazenimpredvodio je sam Papa Ivan Pavao II., ali niti dva najveca trag u Rimu: svetog Petra i avetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodocasnike koji su za tu prigodu dosli u Rim, dok ga je dvije godine kasnije proglasio svetim, 16. lipnja 2002.godine.

Tesko je ukratko sazeti poruku oca Pija za nase vrijeme i ljude. Ovaj svetac bio je i ostaje uzor tihog posvecenja redovnickom i svecenickom zivotu: covjek molitve i bratstva. Svijetu, koji je bolestan od sljepoce za sve sto se ne moze ocima vidjeti, osobito na vjerskom i krscanskom podrucju, otac Pio sada zeli jos vise biti blizu sa svojim nebeskim zagovorom.
U svijetu koji je zarazen egoizmom i potrosackim mentalitetom, Svetac kao ozdravitelj tijela i duse, tjesitelj uznemirenih i slomljenih savjesti, daje pouku, da valja ponovno pronaci put do djelotvorne ljubavi i solidarnosti, koju moramo jedni drugima uzajamno iskazivati. Otac Pio nastavlja biti i ostaje za svakoga, ponizan brat koji svima daje nadu, koji zeli obnoviti svoju vjeru, a onima koji su je izgubili zeli biti pomoc, da je ponovno nadju.
U svijetu koji je prozet subjektivizmom, a koji neminovno dovodi do odbacivanja i iskljucivanja Boga iz ljudskog zivota, o. Pio ostaje poziv covjeku da dadne prioritet Bogu i Njegovu zakonu, ako zeli prezivjeti krize zivota.
"Brat s Isusovim Ranama" pozivao je, zove i zvat ce svakoga vjernika da svoju paznju skrene na Kristovo covjestvo, na ona otajstva koja ispovijedamo u "Vjerovanju": 'Rodio se od Djevice Marije, mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan i treci dan uskrsnuo!Put prijedjeni od oca Pija upozorenje je za nas ljude u trecem tisucljecu.
IME je latinskog porijekla i znaci: POBOZAN, VJERAN.
ZASTITNIK je: SLUZITELJA CIVILNE VOJNE SLUZBE, kao i KATOLICKIH MLADICA.
...

23. RUJNA- Sveti PIO IZ PIETRELCINE, redovnik (1887.-1968.)

A ja, Boze sacuvaj da bih se icim ponosio osim krizem nasega Isusa Krista. (Gal 6,14)

Poput apostola Pavla, otac Pio iz Pietrelcine stavio je u centar svoga zivota i apostolskog rada kriz svoga Gospodina kao svoju snagu, mudrost i ponos. Zapaljen Kristovom ljubavlju, postao Mu je slican u zrtvovanju samoga sebe za spasenje svijeta. Nasljedovao je Raspretoga Krista tako velikodusno i savrseno da je mogao reci: S Kristom sam razapet. Zivim, ali ne vise ja, nego zivi u meni Krist. (Gal 2,19-20). A blaga milost koju mu je Bog tako obilato i stalno darivao, on je prenosio dalje kroz svoju sluzbu, sluzeci muskarcima i zenama koji su mu dolazili u sve vecem broju, radjajuci veliko mnostvo duhovnih sinova i kceri.

Ovaj vrijedni sljedbenik Sv. Franje Asiskog, rodjen je 25. svibnja 1887.g., u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa de Nunzio. Bio je krsten slijedeceg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament Potvrde i svetu Pricest.
Dana 6. sijecnja 1903.g., sa 16 godina, usao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. sijecnja obukao franjevacki habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata polozio je prve zavjete, a 27. sijecnja 1907., svecane zavjete.
Nakon sto je bio zaredjen za svecenika 10. kolovoza 1910.g. u Beneventu, ostao je kod kuce sa svojom obitelji u Pietrelcini do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu osta, uz krace prekide, sve do smrti pruzajuci  ljudima primjer uzornog redovnika.

5. kolovoza 1918. na sebe prima znakome muke Gospodinove. Ljudi oko njega bivaju svjedoci ovih cudesnih znakova, te mnogih drugih  karizmatskih darova koje je on primio od Boga. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bliznjima, fra Pio je zivio puninu svoga zvanja doprinoseci svojim sluzenjem spasenju covjeka, kroz posebno poslanje koje je obiljezilo citav njegov zivot.
Ostvarivao je svoj zivotni program pomocu triju sredstava: sebedarnim predanjem u vodjenju dusa, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom, i sluzenjem svete Mise. Sveta Misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti.
Na socijalnom ili drustvenom podrucju fra Pio se zalagao oko ublazivanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromasnih. U tu je svrhu utemeljio Casa Sollievo della Sofferenza, tj. izgradnjom Kuce za ublazivanje patnji. Svecano je bila otvorena 5. svibnja 1956.g., a bila je to tada najsuvremenija uredjena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.

Na duhovnom planu poceo je organizirati Molitvene skupine vec 1940. g., ali svoj procvat skupine su zadobile izmedju 1957. i 1950.g., s crkvenim odobrenjem i podrskom pape Pija XII. Fra Pio je svoje Molitvene skupine prozvao rasadistem vjere i ognjistem ljubavi.
Kasnije ce ih papa Pavao VI. nazvati velikom rijekom ljudi koji mole. U tim molitvenim skupinama je ishodiste i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod razlicitim nazivima diljem cijeloga svijeta.
Sve tamo od svoje mladosti fra Pio nije bio nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama zivota. Smrt ga je zatekla vedrog raspolozenja, 23. rujna 1968.g., u dobi od 81 godine. Njegov zivot je bio obiljezen patnjom, jer ga je Bog htio pridruziti bolima i patnjama ljudi i samoga Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije ocitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim Ranama, nego i u cjelokupnom njegovom zivotu.

Papa Pavao VI., u svom nagovoru visim redovnickim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost oca Pija rekavsi: Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnostvo ljudi okupio oko sebe! Zasto? Zar zato sto je bio veliki mislilac? Ili mozda zato sto je bio veliki ucenjak? Ili mozda zbog toga sto je imao velika sredstva na raspolaganju? NE! Nego zato sto je ponizno sluzio svete Mise, sto je ispovijedao od jutra do veceri i zato, sto je - kazem to odgovorno - bio predstavnik otiska Rana nasega Gospodina. Bio je covjek molitve i patnje.

Vec za zemaljskog zivota uzivao je veliku popularnost svetosti, zbog svojih kreposti i svoga duha molitve, zbog zrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih dusa. U godinama poslije smrti uvijek se sve vise sirio glas o njegovoj svetosti i o cudesima koja su se dogadjala po preporukama na njegov zagovor. Ta cinjenica je postala nezaobilazni crkveni fenomen, koji se prosirio po cijelome svijetu i u svim slojevima ljudi. Tako Bog otkriva Crkvi zelju, da ga proglasi i na zemlji Njegovim vjernim slugom. Nije proslo mnogo vremena i kapucinski Red je pokrenuo korake prema propisima crkvenog prava za pocetak procesa za njegovo proglasenje blazenim i svetim.
Nakon utvrdjenih cinjenica koje su se trazile, Crkva je oca Pija proglasila blazenim 2. svibnja 1999.g., na Trgu Sv. Petra u Rimu.
Jedno je sigurno, da jos nikada u povijesti Crkve nije sudjelovalo toliko vjernika na proglasenju jednog blazenika (milijun hodocasnika). Obred proglasenja o. Pija blazenimpredvodio je sam Papa Ivan Pavao II., ali niti dva najveca trag u Rimu: svetog Petra i avetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodocasnike koji su za tu prigodu dosli u Rim, dok ga je dvije godine kasnije proglasio svetim, 16. lipnja 2002.godine.

Tesko je ukratko sazeti poruku oca Pija za nase vrijeme i ljude. Ovaj svetac bio je i ostaje uzor tihog posvecenja redovnickom i svecenickom zivotu: covjek molitve i bratstva. Svijetu, koji je bolestan od sljepoce za sve sto se ne moze ocima vidjeti, osobito na vjerskom i krscanskom podrucju, otac Pio sada zeli jos vise biti blizu sa svojim nebeskim zagovorom.
U svijetu koji je zarazen egoizmom i potrosackim mentalitetom, Svetac kao ozdravitelj tijela i duse, tjesitelj uznemirenih i slomljenih savjesti, daje pouku, da valja ponovno pronaci put do djelotvorne ljubavi i solidarnosti, koju moramo jedni drugima uzajamno iskazivati. Otac Pio nastavlja biti i ostaje za svakoga, ponizan brat koji svima daje nadu, koji zeli obnoviti svoju vjeru, a onima koji su je izgubili zeli biti pomoc, da je ponovno nadju.
U svijetu koji je prozet subjektivizmom, a koji neminovno dovodi do odbacivanja i iskljucivanja Boga iz ljudskog zivota, o. Pio ostaje poziv covjeku da dadne prioritet Bogu i Njegovu zakonu, ako zeli prezivjeti krize zivota.
Brat s Isusovim Ranama pozivao je, zove i zvat ce svakoga vjernika da svoju paznju skrene na Kristovo covjestvo, na ona otajstva koja ispovijedamo u Vjerovanju: Rodio se od Djevice Marije, mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan i treci dan uskrsnuo!Put prijedjeni od oca Pija upozorenje je za nas ljude u trecem tisucljecu.
IME je latinskog porijekla i znaci: POBOZAN, VJERAN.
ZASTITNIK je: SLUZITELJA CIVILNE VOJNE SLUZBE, kao i KATOLICKIH MLADICA.

Ljubav utemeljena na poniznosti i poniznost na ljubavi mijenja svijet tako da napuklu trsku ne lomi i stijenja koji tinja ne gasi nego daje novu energiju – energiju duha. Zato među njih postavlja dijete. Dijete treba pomoć, brigu, skrb, ljubav da bi ojačalo i odraslo. Treba mu darovati vrijeme, imati strpljivosti a ne samo čekati brze rezultate.

Primiti dijete i njemu se posvetiti svom svojom sposobnošću, zato jer je dijete Božje, ne prima više samo malo stvorenje nego, prima Isusa a preko njega prima samoga Stvoritelja. Često naoko male i i za mnoge nebitne činjenice određuju čovjekov smjer u životu. Onaj tko teži za tim da bude veći i važniji od drugoga, osim u služenju, zasigurno je na krivom putu. Nasljedovati Isusa može samo onaj koji je sebi postavio temeljno njegovo pravilo: „Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadem kao otkupninu za mnoge!“

Prihvatiti dijete, malenoga, posljednjega, grešnoga, beznačajnoga u svoj život i služiti mu znači biti Kristov sluga. Kristovi sluge i sluge drugima sami nismo sposobni biti, to možemo jedino po Isusu Kristu, kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.
...

Ljubav utemeljena na poniznosti i poniznost na  ljubavi mijenja svijet tako da napuklu trsku ne lomi i stijenja koji tinja ne gasi nego daje novu energiju – energiju duha. Zato među njih postavlja dijete. Dijete treba pomoć, brigu, skrb, ljubav da bi ojačalo i odraslo. Treba mu darovati vrijeme, imati strpljivosti a ne samo čekati brze rezultate.

Primiti dijete i njemu se posvetiti svom svojom sposobnošću, zato jer je dijete Božje, ne prima više samo malo stvorenje nego, prima Isusa a preko njega prima samoga Stvoritelja. Često naoko male i i za mnoge nebitne činjenice određuju čovjekov smjer u životu. Onaj tko teži za tim da bude veći i važniji od drugoga, osim u služenju, zasigurno je na krivom putu. Nasljedovati Isusa može samo onaj koji je sebi postavio temeljno njegovo pravilo: „Nisam došao da budem služen, nego da služim i život svoj dadem kao otkupninu za mnoge!“

Prihvatiti dijete, malenoga, posljednjega, grešnoga, beznačajnoga u svoj život i služiti mu znači biti Kristov sluga. Kristovi sluge i sluge drugima sami nismo sposobni biti, to možemo jedino po Isusu Kristu, kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova. Amen.

 

Comment on Facebook

Samo sto djeca nisu gresna nego ih sotona pokušava zavesti prijetnjama

+ View previous comments

3 days ago

Apostolat molitve

21. RUJNA - Sveti MATEJ (LEVI), apostol i evandjelist (I.st.)

Evandjeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih ucenika.
Prema Evandjeljima, bio je carinik, sakupljac poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i cesto korumpirani, te od ostalih Zidova smatrani i obredno necistima.
Promijenio se, nakon sto ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kuci. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no sto je to ucinio, priredio je svecanu gozbu za rodjake i prijatelje.
"Kad Isus podje odatle dalje, opazi covjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu rece: 'Hajde za mnom!' On ustade i podje za Njim.
Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kuci, dodjose mnogi carinarnici i grjesnici te sjedose za stol s Njim i njegovim ucenicima. Kad to opazise farizeji, upitase njegove ucenike: 'Zasto vas ucitelj jede s carinicima i grjesnicima?' Kada to Isus cu, odgovori: 'Ne treba zdravima lijecnik, nego bolesnima. Idite i naucite sto znaci: vise volim milosrdje nego zrtvu. Jer ja nisam dosao da pozovem pravednike, nego grjesnike'" (Mt 9,9-13).

O Sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evandjelju ne znamo mnogo. Od onoga malo sto znaom vazan je izvjestaj crkvenog povjesnicara Euzebija, koji kaze da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evandjelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Zidovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvjestaju oslanja na stariju vijest u spisima svecenika Papije, koji je kao istrazivac veoma pouzdan. On poistovjecuje apostola Mateja s piscem Matejeva evandjelja. Izvornik Matejeva evandjelja nije sacuvan, vec samo grcki prijevod. Najstarija svjedocanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.godine.

Matej je pisao svoje evandjelje za Zidove u Palestini, koji su bili dobro upuceni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obecani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna prorocanstva i obecanja. Ta je znacajka ocita za Matejevo evandjelje od pocetka do kraja. Rodoslovljem na pocetku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevicansko Isusovo zacece obistinjuje Izaijino prorocanstvo, a rodjenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.
Iako se u Evandjelju sv. Mateja moze mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu zivotnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo nista. Ne zna se tocno kamo je posao navijestati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto, ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teskih prilika, cuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronadjene oko 1080.god., i polozene u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, Sv. Alfanu, u kojem mu cestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno znacajnim dokumentom. Pobozni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali jos i danas casti relikvije prvog evandjelista.

Sveti Oci uporno isticu tri znacajke svetosti Sv. Mateja:
1. Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. Njegovu velikodusnost: ostavio je sve priredivsi svecanu oprostajnu gozbu za rodjake i prijatelje;
3. Njegovu poniznost, kojom se naziva 'carinikom' i 'grjesnikom', opisujuci gnjev farizeja zbog toga sto se Isus svratio k njemu 'grjesniku'.
Matejevo je Evandjelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl.5-7), govor o misiji (gl.10), govor o usporedbama (gl.13), crkveni govor (gl.18) i eshatoloski govor (gl.24-25). Matejevo je Evandjelje gradjeno na tih pet velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Bozje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponasa u Crkvi, da nas napokon suoci s posljednjim ciljem i svrsetkom vremena. U tom je smislu to Evandjelje sustavno, sredjeno, te sluzi solidnoj katehetskoj pouci.
No, u Matejevu Evandjelju nisu grupirani samo Isusovi govori vec i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova cudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao cudesa milosrdja i moci.

Evandjelje se Sv. Mateja naziva i 'Crkvenim Evandjeljem'. A to je zato sto, opisujuci pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Bozjega kraljevstva, pokazujuci na taj nacin, narocit interes za unutarnji zivot Crkve. Dok, na primjer Sv. Lika svojim Evandjeljem zeli povezati evandjeosko iskustvo s poviescu svijeta, dotle je Sv. Matej zainteresiran nadasve da izgradjuje krscanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se ocituje u nekim zgodama sto ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.
Kao primjer za potvrdu netom recenoga, mozemo navesti zgodu, kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu sluzi da citatelja-vjernika, malo-pomalo dovede do obecanja primata bas tome Petru (gl.16-18). Jedini Matej od evandjelista govori o 'sagradit cu Crkvu svoju' i o vlasti vezanja i odrjesavanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim sto Crkva cini, i onim sto ce se dogadjati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evandjelisti nemaju Matejevo Evandjelje nazvano 'crkvenim'.

Zelimo li jos vise uci u mentalitet Mateja, pisca prvog Evandjelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus salje apostole u svijet. Ta je stranica kljuc citavoga Matejeva Evandjelja, jer prikazuje Uskrsno otajstvo, moc Krista koji je umro i Uskrsnuo, Njegovu moc u Crkvi. "Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i ucinite sve narode ucenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Ucite ih da vrse sve sto sam vam zapovijedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svrsetka svijeta" (Mt 28,18-20).
Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova zivota. On stoji izmedju Isusove povijesti do tog trenutka, od Njegova rodoslovlja, rodjenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuca, te zivota Crkve koja ce propovjedati, naucavati i krstiti sve do konca vremena. U tom je zivotu Crkve najutjesnija istina: "Ja sam s vama u sve vrijeme - do svrsetka svijeta."
Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. polozene su u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII.
Uz njega na slikama cesto je Andjeo koji drzi pero.

IME je hebrejskoga porijekla i znaci: BOZJI DAR.
ZASTITNIK je: grada SALERNA i TRIERA (Njemacka), BANKARA, KNJIGOVODJA i POREZNIKA, ZASTITARA.

Dragim nasim vjernici/ama; Matej, Matisa, Mato, Matko, Mateja, Mateo, sretan i blagoslovljen imendan od srca zelimo!
...

21. RUJNA - Sveti MATEJ (LEVI), apostol i evandjelist (I.st.)

Evandjeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih ucenika.
Prema Evandjeljima, bio je carinik, sakupljac poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i cesto korumpirani, te od ostalih Zidova smatrani i obredno necistima.
Promijenio se, nakon sto ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kuci. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no sto je to ucinio, priredio je svecanu gozbu za rodjake i prijatelje.
Kad Isus podje odatle dalje, opazi covjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu rece: Hajde za mnom! On ustade i podje za Njim.
Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kuci, dodjose mnogi carinarnici i grjesnici te sjedose za stol s Njim i njegovim ucenicima. Kad to opazise farizeji, upitase njegove ucenike: Zasto vas ucitelj jede s carinicima i grjesnicima? Kada to Isus cu, odgovori: Ne treba zdravima lijecnik, nego bolesnima. Idite i naucite sto znaci: vise volim milosrdje nego zrtvu. Jer ja nisam dosao da pozovem pravednike, nego grjesnike (Mt 9,9-13).

O Sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evandjelju ne znamo mnogo. Od onoga malo sto znaom vazan je izvjestaj crkvenog povjesnicara Euzebija, koji kaze da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je,  prije nego ih ostavi, napisao Evandjelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Zidovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvjestaju oslanja na stariju vijest u spisima svecenika Papije, koji je kao istrazivac veoma pouzdan. On poistovjecuje apostola Mateja s piscem Matejeva evandjelja. Izvornik Matejeva evandjelja nije sacuvan, vec samo grcki prijevod. Najstarija svjedocanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.godine.

Matej je pisao svoje evandjelje za Zidove u Palestini, koji su bili dobro upuceni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obecani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna prorocanstva i obecanja. Ta je znacajka ocita za Matejevo evandjelje od pocetka do kraja. Rodoslovljem na pocetku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevicansko Isusovo zacece obistinjuje Izaijino prorocanstvo, a rodjenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.
Iako se u Evandjelju sv. Mateja moze mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu zivotnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo nista. Ne zna se tocno kamo je posao navijestati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto, ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teskih prilika, cuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronadjene oko 1080.god., i polozene u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, Sv. Alfanu, u kojem mu cestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno znacajnim dokumentom. Pobozni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali jos i danas casti relikvije prvog evandjelista.

Sveti Oci uporno isticu tri znacajke svetosti Sv. Mateja:
1. Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. Njegovu velikodusnost: ostavio je sve priredivsi svecanu oprostajnu gozbu za rodjake i prijatelje;
3. Njegovu poniznost, kojom se naziva carinikom i grjesnikom, opisujuci gnjev farizeja zbog toga sto se Isus svratio k njemu grjesniku.
Matejevo je Evandjelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl.5-7), govor o misiji (gl.10), govor o usporedbama (gl.13), crkveni govor (gl.18) i eshatoloski govor (gl.24-25). Matejevo je Evandjelje gradjeno na tih pet velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Bozje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponasa u Crkvi, da nas napokon suoci s posljednjim ciljem i svrsetkom vremena. U tom je smislu to Evandjelje sustavno, sredjeno, te sluzi solidnoj katehetskoj pouci.
No, u Matejevu Evandjelju nisu grupirani samo Isusovi govori vec i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova cudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao cudesa milosrdja i moci.

Evandjelje se Sv. Mateja naziva i Crkvenim Evandjeljem. A to je zato sto, opisujuci pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Bozjega kraljevstva, pokazujuci na taj nacin, narocit interes za unutarnji zivot Crkve. Dok, na primjer Sv. Lika svojim Evandjeljem zeli povezati evandjeosko iskustvo s poviescu svijeta, dotle je Sv. Matej zainteresiran nadasve da izgradjuje krscanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se ocituje u nekim zgodama sto ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.
Kao primjer za potvrdu netom recenoga, mozemo navesti  zgodu, kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu sluzi da citatelja-vjernika, malo-pomalo dovede do obecanja primata bas tome Petru (gl.16-18). Jedini Matej od evandjelista govori o sagradit cu Crkvu svoju i o vlasti vezanja i odrjesavanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim sto Crkva cini, i onim sto ce se dogadjati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evandjelisti nemaju Matejevo Evandjelje nazvano crkvenim.

Zelimo li jos vise uci u mentalitet Mateja, pisca prvog Evandjelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus salje apostole u svijet. Ta je stranica kljuc citavoga Matejeva Evandjelja, jer prikazuje Uskrsno otajstvo, moc Krista koji je umro i Uskrsnuo, Njegovu moc u Crkvi. Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i ucinite sve narode ucenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Ucite ih da vrse sve sto sam vam zapovijedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svrsetka svijeta (Mt 28,18-20).
Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova zivota. On stoji izmedju Isusove povijesti do tog trenutka, od Njegova rodoslovlja, rodjenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuca, te zivota Crkve koja ce propovjedati, naucavati i krstiti sve do konca vremena. U tom je zivotu Crkve najutjesnija istina: Ja sam s vama u sve vrijeme -  do svrsetka svijeta.
Od 954. godine  njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. polozene su u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII.
Uz njega na slikama cesto je Andjeo koji drzi pero.

IME je hebrejskoga porijekla i znaci: BOZJI DAR.
ZASTITNIK je: grada SALERNA i TRIERA (Njemacka), BANKARA, KNJIGOVODJA i POREZNIKA, ZASTITARA.

Dragim nasim vjernici/ama; Matej, Matisa, Mato, Matko, Mateja, Mateo, sretan i blagoslovljen imendan od srca zelimo!

 

Comment on Facebook

Amen vidim sunce na obzoru Bog vas blagoslovio i vas skromni zivot

+ View previous comments

Load more